Kako sam poludjela i zagrizla slobodu, dala otkaz svima i… šta sad?

0

Ovih se dana mnogo toga promijenilo. Moglo bi se reći da se kompletna rutina mog života promijenila. Rutina – kako to tužno i sivo zvuči. Kao crnobijeli film. Imaš li i ti taj osjećaj? Kao da si zatvoren u sigurnosnu kutiju, i sve je sterilno i naviknuto. Buđenje, doručak i kafa, posao, pauza, posao, i još posla, povratak kući, i dan je bespovratno izgubljen i već je mrak i već si se spustio u posteljinu i kraj. Spavaš prevrćući slike u glavi, razmišljajući i donoseći odluke, i ujutru kao da ništa nisi odlučio, nastavljaš živjeti u svojoj maloj sigurnosnoj zamci.
Ako se pronalaziš bar u jednoj riječi ovde, onda se pogledaj u ogledalo kao i ja i zapitaj se vrijedi li da ti život bude tako potrošen. Ma znam, reći ćeš da je takva situacija na Balkanu, da je do posla teško doći, djeca i porodica, kredit i stan, auto i štikle, sve znam… Sve sam već čula. Ako je tebi tako dobro, super. Meni nije bilo. I dala sam otkaz.

Napustila sam posao (tačnije radim otkazni rok) i nemam alternativu. Nemam back-up plan. Niko mi ne drži leđa, i nisam plakala. Zvuči strašno zar ne? Živim kao podstanar u drugom gradu, imam dvije mačke koje moraju da jedu, zavisnik sam od kupovine knjiga ali evo, prošli mjesec nisam kupila nijednu.  I nisam uplašena. Vjerujem da postoji nešto što se zove „Pravo vrijeme“ i sigurna sam da sve što se desi biće u mom najboljem interesu. Znam kako to zvuči, ali zaista – vjerujem da je bilo krajnje vrijeme zaustaviti psihički mobing i stres, i usuditi se izaći na sunce. Van zone sigurnosti. Sad svaki dan živim bez plana.

Život je previše dragocjen, i mnogi od nas to shvate tek negdje pri kraju, kad nebo izgubi sjaj. Znam da su strahovi duboko ukorijenjeni i da su programi koje su vam servirali još od djetinjstva snažni i da su predrasude zagrizle duboko i znam da vam je važno šta će reći rodbina i komšije, ali jebeš sve to ako ti nisi srećan, i ako si umro u dvadesetim. Sahraniće te u nekim kasnim sezdesetim, a možeš misliti kako tkivo i snovi propadaju i kako „mirišu“ posle toliko godina mrtvog života. Ne daj da umreš živ!

Šta ću da radim sa slobodnim vremenom koje sam stekla? Nastaviti tamo gdje sam stala. Obučavati se i konačno odslušati one webinare o marketingu.
Pročitati ponovo Razgovore s Bogom 1-4.
Posvetiti se konačno trećoj zbirci poezije i prvom dijelu romana.
Naravno, njuškati i tražiti novi posao.
Trenirati i provoditi lijepe dane u prirodi koliko je god moguće.
Možda se i zaposliti na online platformi za učenje engleskog jezika.
Možda ću konačno pokrenuti i neki svoj projekat koji dugo stoje u ladicama mozga i skupljaju prašinu. Možda se usudim toliko biti odvažna.

Znam, sad idu komentari kako nemam djecu i nemam porodicu i ne znam ja šta je život. Možda i ne znam, ali sigurna sam da u svakom od vas čuči po neka ideja, nešto za šta nikad niste imali hrabrosti. I ja je sakupljam, vjeruj mi, kao crne bisere sa dna mora, zrno po zrno. I ja se pokušavam usuditi da zakoračim u avanture i snove, da pokušam da okačim ušećerene jabuke po plafonu i pretvaram se da su zvijezde. Vjerujem u dobro, u bolje, u fenomenalnost života i čuda. Vjerujem da zona sigurnosti nije ni malo sigurna za srce.

Kad pogledam unazad, što poslednje godine rijetko radim jer sam konačno prihvatila prošlost kao iskustvo i kao temelj za roman koji pišem, vidim koliko sam zbog ovog posla koji sam napustila izgubila sebe, i ono što ja jesam. Vidim koliko sam sebi nedostajala. A ako nisam svoja kako mogu biti ičija? Ako nisam ja srećna kako ikom mogu pružiti sreću? Nisam se zadovoljila prosječnim vezama, ni prosječnim snovima, nisam pristala na udaju zbog reprodukcije i zato jer cijela rodbina misli da mi je vrijeme. Kao da mi na leđima stoji utisnut rok upotrebe i svakog časa će isteći i onda me mogu otpisati. Pa otpišite me već sad, jer ne želim samo da postojim. Želim da živim. Želim da dišem i budem ptica. Želim da dam ovu ljubav koja se nagomilala u meni, da izgužvam neke bijele košulje, da se umažem čokoladom, da bosa trčim po travi, želim da bude živa svaka ćelija u mom tijelu i svaki atom moje duše. Teško je to na Balkanu ako se zarobiš u predrasude i komšijska okna. Ma zajebi okna, i prozore, polupaj sve ograde i sruši sve zidove i zaleti se u svoje snove.

Odbila sam da me živu sahrane. Šta ćeš ti da uradiš?

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend