Kakav li je štos životu razbit nos

0

Sinoć mi prijatelj kaže, onako vidno iznerviran i depresivan:

„Šta imam od života? Šta sam stvorio? Ništa… Ni svoj stan, ni posao, ni curu…“
Sjedim, potpuno okupirana tim riječima, u njegovom podstanarskom stanu koji miriše na odustajanje. Na odustajanje od snova koje smo gradili i od mašte kojom smo kitili godine našeg prijateljstva.

„Sve je pad. Ja sam na dnu i to je činjenica.“

Nastavlja se monolog, a u meni hiljade kolibrija i crvendaća vrišti, lepeta krilima da ih pustim van iz grudi u koje sam ih uvukla, nastanila, da ih zima iz pogleda ne pokosi. Ruke mi trepere, traže da ih pustm da ga uhvate za okovratnik i dobro protresu kao kesicu pudinga prije otvaranja. Da ga pribijem u zid i premlatim k’o zlikovac pokislo pseto. Eto to mi dođe. Vene traže, krv vri u meni, stegnem zube, i otpuhnem. Jedan…Uhhhh… Dva… Uhhhhhhh… I tako do ne znam.

Čuješ li sebe dragi moj? Čuješ li sebe dok govoriš da ništa nemaš? Stidiš li se? Ja bih…

To Ego ranjeni i polupijani sjedi u nekoj zabiti tebe, zaprašen i prljav, hoće bolje i više. Nisi to ti. Mi nismo nikad bili od te sorte. Mi smo se sa životom uvjek borili. Ja sam prestala. Ti se i dalje grčevito držiš u ringu, i mlatiš oko sebe i pokušavaš zadati udarac, ustati i otresti prašinu sa koljena, a ne vidiš da se boriš protiv sebe. Nema niko u ringu do samog tebe. I tvog odraza u tvojim mislima.

Ja sam prigrlila život. Pomirila se sa njim, napravila dogovor. Uporno sam pokušavala da samu sebe razvučem, da se rastrgnem kao zver i prilagodim se toj bezobličnoj rijeci koja ne mari za juče, a još manje za sutra. Pokušavala sam da vidim dalje od vidokruga, oči izvadila i poslala u kljunu neke ptice da obiđu svijet, da obiđu sutra. Ono koje ne postoji. Pokušavala sam i nije išlo. Raspadalo se sve oko mene. I ja sam bila tu gdje je on sad. Dok se nisam i sama raspala. I shvatila.

Vratiše mi se oči, i vidjela sam tugu svijeta, glad i rat, mrtva tijela, ranjenu djecu, beskućnike i gladne majke. Oko mene je još uvijek bilo vedro nebo i moje more, i Durmitor, i pašnjaci. Oko mene je mir. Ne posjedujem ni stan, ni automobil, ni brendiranu garderobu, ni markirane cipele, ne jedem kavijar, ne spavam u svili, ništa od toga nemam, ali imam mir, i zdravo tijelo, i srce koje urliče u grudima od želje da voli. Imam više nego što bi iko mogao da poželi.

Bila sam i ja gladna noćima, bilo mi je hladno, i mislila sam da sam ruke položila na prašnjavo dno. Nokaut. I bijela zastava. Moja. Negdje je moralo da prelomi, od nas dva borca neko je morao da kaže da je dosta. Život ti to nikad neće reći. Njemu nikad nije dosta. On će uvijek da nastavi da te izaziva i ponire s tobom, da te iskušava i da ti nameće, i nema to nikakve veze sa đavolom i lošom karmom i nesrećom, crnim mačkama i urocima. Što se više boriš, to više se lomiš. Na kraju umireš, poražen.

Prilagodi život sebi. U tome je tajna. Pripitomi zvijer, ukroti nju, a ti podivljaj. Uvuci ga u sebe, udiši ga stalno u krvotok i otvori srce, otvori oči, otvori um. Jebeš Ega i njegove maštarije. Šta želiš da poneseš sa sobom kad budeš odlazio sa ovog svijeta? Kuću ili osmijehe? Auto ili uspomene? Novac ili ljubav? Dragi moj, ne kažem da nije lijepo imati i kuću i auto i novac, ali činjenica je da su to samo usputne stvari koje ti olakšavaju bivstvovanje na ovoj planeti. Mnogo važnija je činjenica da je tvoja kuća tvoje tijelo i da je ono krevet tvojoj beskonačnoj duši koja se hrani mnogo drugačije. Njoj treba osmijeha, i ljubavi, i radosti, putovanja, pogleda… Njoj treba osjećaja. Zato je mnogo gladnih na planeti. Zato je mnogo nesrećnih. Zato je mnogo tužnih.

Sutra, kad se tvoja djeca rode, nećeš ih naučiti kako se kupuje stan, već kako se putuje i živi, kako fakultet i diploma i ova moja kancelarija nisu toliko važni kao oni dani kad sjedneš u svoju malu tranjicu na četiri točka i odeš na planinu, i na jezero, i na obalu, ko zna možda i u neku drugu državu. Kad oči nahraniš vidicima, i dušu ispuniš mirom prirode majke, i dlan ispuniš drugim bićem. To će biti važno. Još uvijek si sam. I ja sam. I ostaću sama dok ne sretnem onog nekog kojeg ću da volim na sve načine. Bez patetike. Bez predrasuda. Bez stana i auta. Bolje je što sam svoja i ničija, nego tuđa i svačija, izgrižena i potrošena. Ne! Srce moje nije od te berbe. I zato – srećan li će biti onaj koji bude imao hrabrosti sa mnom zakoračiti, u jedan dan, u sutra samo. O životu da i ne pričam, život će se prilagoditi.

Ćuti moj prijatelj. Ćuti i udiše. Ja odlazim mojim đavolicama. Život me čeka, pravili smo planove. Zajedničke dabome.

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend