Još uvijek nisam plakala

0

Dva pakovanja napolitanki kasnije i nedelju dana bez treninga… Već dva dana pod temperaturom. Decembarsko veče, Noć knjige – moj omiljeni praznik. Koračam ulicama pustim od hladnoće. Suze mi se roje u očima od vjetra. Tražim put do knjižare al negdje usput se gubim. Vraćam u mislima poslednji mjesec i sve što se izdešavalo, i više nisam sigurna da su suze u očima od decembra.

Bilo je teško. Najteže. Još uvijek nisam sigurna da sam donijela pravi izbor. Još uvijek nisam plakala. Da li u stvari suze išta rješavaju? Da li su one zaista potrebne? Kako na kraju živjeti sa odlukama koje donesemo, kako znamo da su bile ispravne? Šta koristiti kad odlučuješ – srce ili razum? Stojim na mostu i gledam u rijeku i nisam sigurna da je vidim od sopstvenih potoka. Još nisam plakala. Vrtim film u glavi na prethodno veče i razgovor sa Njim, i shvatam da sam apsolutno sama u ovome. Shvatam da Njemu nemogu da kažem koliko sam ovih dana slaba i lomljiva. Pričala sam mu o sitnicama, o mojim malim pobjedama nad samom sobom, ali nisam imala snage da mu kažem za svoje padove. Da li ikad ikom smiješ da kažeš koliko si puta pao u životu? Smiješ li nekom vjerovati danas kad živimo u svijetu prevara i obmana,  izvještačenih emocija i polovnih tijela?

Prsti mi se mrznu ali ta hladnoća je prijatna. Prijatnija od zime u srcu. Još uvijek nisam nikom pričala o tome. Još uvijek nisam plakala. Kao da je vrijeme stalo i mjesečarim, hodam kroz izmaglicu nesvjesna odluke koju sam donijela. Radujem se što sam usvojila mačku, sjutra će već trčati po mom stanu, i umiljavati se oko mojih nogu. Hoću li bii svjesna? Hoću li je vidjeti od magle u osmijehu? Koliko je vremena potrebno da preboliš sopstveno miniranje? Postoji li neka matematička formula koja se može primjeniti – toliko dana i toliko sati je potrebno da preboliš. Podesiš kalendar i čekaš. Puf – vrijeme prođe i budeš kao nov. Postoji li amnezija? Možeš li ikad da stvarno preboliš svoje poraze?

Dižem pogled i udišem vazduh na usta. Gutam ga. Podižem brane još više. Još uvijek nisam plakala. Još nisam sebe pogledala u ogledalu. Još nisam ni pokušala da pišem o tome, da objasnim sebi, da se opravdam pred sobom, pred ljudima nikad nisam ni morala. Nisam još nikom rekla kako se osjećam. Nisam još nikom saopštila dijagnozu. Kažem da sam dobro. Lice mi je blijedo od temperature, malo sam umorna od posla, neispavana od razgovora sa Njim. Priznajem, prethodno veče s Njim je bilo lijepo. Jednostavno. Iskreno za promjenu. Sinoć je On sijao u mojim mrakovima. Možda nova godina zaista donosi spas? Hoću li moći u ponoć da počnem ispočetka? Da kažem da je sve u redu, da se nasmijem i da budem živa… Možda. Još nisam plakala.

A to? Nisu suze. To decembar miluje mi zenice.

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend