Jednom, kad decembar prođe…

0

Prošlo je neko vrijeme, snijeg je pao, a ja već danima ne mogu da izađem iz sebe. Ne umijem. Negdje sam slučajno minirala put i sad sjedim u sebi, na podu srca, i uzdah po uzdah, pokušavam ustati. Opet je ono vrijeme u godini, bliži se Onaj Datum i nikako mi nije dobro kad pomislim da sam ne tako davno u ovo vrijeme donosila najtežu odluku života. I evo me sad, na istom mjestu, dvije godine kasnije, srećna i zadovoljna, očekujem najveću promjenu života i opet se sjećam. Iako možda ne bih ni trebala.

Šta je to sa datumima pa se trajno urežu u nas, žigošu nas svojim postojanjem, i svake godine kobajagi palimo neke svijeće i sjećamo se nečeg što je prošlo i što je sa sobom odnijelo pola srca pod zemlju. Zašto se i sjećati? Zašto kvariti sopstvenu harmoniju onim što je prošlo? Možda zato što svakog decembra teško ustajem iz kreveta. Možda zato jer je zima i snijeg, i nema to veze sa razbacanom soli po ulicama. Sigurno je i od mojih suza ostalo nešto da rastopi led ove zime.

Ne znam, ne volim sjećanja. Ne volim ni ono što nosi tuga koja mi poput smrznutog vrapca sjedi na ramenu ovih dana. Kao da nije bilo dovoljno. Zagrcnem se vazduhom u sebi, jurim neke nepostojeće duhove i pišem kobajagi pjesme da zavaram misli, i čitam do besvjesti samo da ne pomislim, da sjećanje prođe pored mene kao pored propalog perona bez nade da se može zaustaviti tu. Nikad nisam bila osoba za sjećanja. Uvijek su me nanovo pohodila kad bih ostala sama, i uvijek u važnim trenucima kad bi se život brzopleto prelagao i od obične šume kraj potoka stvarao oluju i nebo prepuno galebova i krika.

Krici me proganjaju. Moji. Od ranije. Ostali zarobljeni u ovom mjestu kao u vakumu sopstvenog nemira i ne mogu a da ne prođem kroz njih kao da prolazim nožem kroz puding. Mazohistično zvuči. Jednom neće biti decembar, i neće biti snijeg, niti će moj uzdah rasparati oblake i natovariti bujicu straha nad ovaj grad. Jednom, neću biti tu u decembru, i umjesto tuge mijesiću neke kolačiće s cimetom. Jednom, znam, ugasiću tu svijeću koju palim u prozoru, i taj plamičak će smrznuti i biće mi lakše da ću odahnuti. Neće biti vriska i neće biti tuge. Jednom će da prođe.

Kako se ti boriš sa sjećanjima koja nadolaze kao plima u hladnoj noći bez mjeseca? Kako se ti rveš sa mrakom i i gdje tvoja pesnica završi? U zidu? U jastuku? Na podu među suzama i koracima? Ponekad, rastrgla bih sopstvene grudi da izvučem ovaj jecaj koji se gomila tu cijele godine i onda u decembru, Tog Datuma, provali iz mene i obruši se kao katran. Sagori me. Razvali sve zidove i ostavi me izmučenu i izgrebanu.

Jednom nekad, pobijediću u ovoj igri datuma i sjećanja neće značiti ništa. Jednom. Ne još. Ne sada.

Pratite nas na Facebook-u

Oglašavanje

O autoru

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Send this to friend