„Na dan vjenčanja“, iz zbirke „Maloljetni suncokret“

0

Ako mi nekad opet budeš pisala pjesmu,
na dan nekog tuđeg vjenčanja, ne brini,
znaću da nisi ti žena u bijelom osujećena za jedno srce,
i sa blaženim osmijehom na usnama.
Ti ne umiješ takva biti.
Ti prije svega ne voliš bijelu boju haljine osim posteljine i gaćica,
a tvoje srce ne može nikako biti okrnjeno
kao japanski tanjir od lažnog porcelana.
Znam da ta pjesma na dan tuđeg vjenčanja nikako ne može biti tvoja
jer zašto bi ti svoju krv prolila po bijelom vezu
kad dobro znaš da nije za tebe krojena,
bez leđa, bez rukava, i bez vela da ti prekrije slomljene trepavice.
Možda ni tog vjenčanja neće biti jer ja ću biti onaj u crnom odijelu,
poput onog za sahrane koje se nosi samo kad ti srce zakopaju u zemlju.
Ja sam moje jednom sahranio ali sam svejedno
zbog tebe nosio crvenu leptir mašnu i osmijeh budale,
jer ti si bila zvijezda tamo gdje sam ja želio mjesec da bude
i nisam ni mislio da ću nekad ostati ponovo sam.
A jesam, bio sam.
I možda opet sam dok ti ko zna s kim rasipaš svoje uzdahe
i svoje osmijehe kačiš po komšijskim oknima
jer ti ne možeš nikako biti ta žena u bijelom koja se smije kiselo
kao zimnica spremljena koji dan ranije.
Znam, jer kad bi ti bila ta žena na nekom tuđem vjenčanju
ti bi ispunila prostoriju i nebo i cijeli grad svojim osmijehom,
i znam ti bi i sa mravima podijelila svoju sreću,
posebno što bi taj mamlaz pored tebe bio ja,
i ne bih bio na sahrani svoje budućnosti.
Siguran sam da ćeš nekad nekom biti sve osim žene u bijelom
na nekom glupom vjenčanju
i pjesma koju ćeš tada pisati neće biti moja
ali siguran sam da ćeš i tada poželjeti
da sam ja taj koji će te voditi ka zvijezdama.
Siguran sam jer ja nikad nisam prestao maštati o tebi,
iako sam krv svoju zatrovao samo da bih lakše sklopio oči
i okrenuo se naopako u pravcu slijetanja ptica pred zimu.
Ti možda naslućuješ a nikad ne možeš znati
da ja nisam želio ni ovu ženu, ni mir, ni sigurnost.
Želio sam tvoje ludilo, i želio sam tvoj vrisak,
i tvoje zube, i sve tvoje ali sad nemam kud.
Sad moram pročitati ovu pjesmu
koju sam pronašao na nekom internet dnevniku
nadajući se da si je ti meni pisala,
nadajući se da si mene nekad voljela
bar djelom svojih iščašenih obrva
kao što sam ja tebe ovom mojom polovičnom dušom.
Ne, nikad ti nisi bila žena za biserne vezove,
i savršene fotografije sa buketom cvijeća.
Ti si za vijenac od čička i moje srce od blata,
ali sad nema nazad.
Ni stopala više ne umiju da te pronađu kako bih ja.

Pratite nas na Facebook-u

Oglašavanje

O autoru

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Send this to friend