Sad imam plan da nemam plan

0

Desetak kilomtara kasnije, skupljena u mojoj kućici od puža, prije nego opustim tijelo i srce pošaljem u pohode snova. Ispred očiju mi promiču lica sa ullica Podgorice. Promiču neki osmijesi, i prijateljstva, ljubavi i reklame. Tako mnnogo reklama.

Zatvaram oči i dišem. Nemam plan. Danas sam zvanično nezaposlena statistička činjenica na Birou rada Crne Gore. I nemam plan. Stanarinu sam platila. Račune poslala dođavola. I opet mi promiču lica ispred očiju.

Svi ti ljudi ušuškani u svoje sigurne poslove, umotani u prijateljstva kao najljepše bombone. Svi oni, sređenih života, u sigurnm zagrljajima. Svi oni sa krovom nad glavom, sa porodicama, i fotografijama na Instagramu, ispeglanih bora, perfektnog osmijeha. Svi oni nesvjesni života. Ili sam to ja možda previše svjesna.

Oni imaju svoje živote koji su sređeni, dugogodišnja prijateljstva, veze, brakove okrnjene ljubavnicama ali ipak, njih neko grli uveče u hladnom krevetu. Meni moje mačke griju noge. Srce mi prazno. Ruke još praznije. I lijepo mi je tako. Jesam li to ja oštećena? Da li je to moj život skrenuo u slijepu ulicu? Jesam li bila nepromišljena što sam dala otkaz, i napustila posao, i sigurnost i sad nemam plan? Da li bi to uradio neko od ovih ljudi, u ovim nesigurnim vremenima gdje su računi jedino što je izvjesno. Računi za život koji se plaćaju od nekih rata i kredita, i svi ti osmijesi koji su izbijeljeni i sve te krpice kupljene za par eura, i manikirani nokti, i crvene usne… Želim li biti jedna od njih?

Ja, koja sam sve svoje tuge odbolovala, i sve svoje neisplaćene noći prespavala. Sa zidom plača u duši, sa podrumom punim aveti koje sam pripitomila i zatvorila. Želim li da budem jedna od njih, običnih ljudi koji imaju svoje prijatelje, i redovan sex, u jednoj pozi, i omiljeni kafić i pun ormar garderobe i cipela da ih ne mogu stići nositi ni za pet života. Danas, kad se moda mijenja svake nedelje, da li mi je sve to potrebno? Hoće li me to učiniti srećnom? Da li su oni zaista srećni? Sva ta našminkana lica koja su prošla pored mene, da li oni imaju isti neplan u glavi kao ja?

Jer, ja sam srećna. Iako sam trenutno nezaposlena, i ne znam gdje ću prespavati i ne znam šta ću jesti sutra, i gdje se krije ljubav mog života, i ne znam u koji grad ću se preseliti, i sve to – cijela ta avantura – čini me srećnom. Jer sreća nije odredište, već putovanje. A ja sam se izgleda tek zaputila u avanturu. I možda sledeći post budem pisala sa nekog broda, i možda iz neke druge zemlje, a možda i iz mog rodnog grada, i možda se zaljubim opet, nekad.

Ali večeras, moja neizvjesnost je meni donijela toliko više radosti nego prethodne godine sigurnosti i ranog ustajanja, i posla od 8-4… Naučila sam da posmatram život iznutra, iz duše, kroz prizmu emocija, naučila sam da biti slobodna u tridesetim je privilegija koju danas rijetko koja od mojih poznanica ima. One imaju svoje snove i žarko želim da su srećne, da su im snovi ispunjeni, da imaju sve i čemu su sanjale bez rečenice „Ma djeca su mi najveće bogatstvo, sve ostalo nije važno“.

A važno je, itekako je važno. Život ne smije da prođe pored tebe a da ga ne osjetiš. Da ga ne odživiš. Bez plana.

Pratite nas na Facebook-u

Oglašavanje

O autoru

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Send this to friend