Mijenjam ego za par pocjepanih čarapa

0

Na pozornici grada u kojem sam trenutno našla dom, ništa novo se ne dešava. Osim što raste broj ljudi sa kojima ne mogu da pronađem zajednički jezik. Kao da ne živimo u istom gradu, ni na istoj planeti. Evo baš sinoć, kaže mi E. da uživa koliko ljudi obraća pažnju na njegovu bradu, i koliko mu ljudi govore da mu „moćno stoji“ i kao da je popio kvasac – raste pred mojim očima. Raste u sebe.

Otkad ga poznajem njegov odgovor na pitanje „Šta ima novo“ je uvijek isti – Ništa. Okrenem se ka ogledalu i pogledam sopstveni odraz, onako sav iskrpljen, išaran raznim koncima, zakrpama, ogrebotinama, po malo izgrižen sa strane, ali jedna stvar se nikako ne mijenja – Osmijeh. Vidim koliko se razlikujem od njega, od okoline, od grada. Razlikujem li se od svijeta? Jesam li jedina koja je svoj G-ego poslala na spavanje gladnog i ofucanog? Jesam li jedina koja ne razmišlja kako da ga nahrani?

Njega su nagovorili da stavi roletne na prozore protiv njegove volje, jer – to je moderno, in, trend, kultura življenja. Ispada da sam ja nekulturna jer mama četiri godine ne može da me nagovori da kupim tepih. I ne zanimaju me zavjese. Da nemam perverznog komšiju preko puta ne bi mi ni trebale. Na trenutak sam se uplašila. Jesam li toliko drugačija? Da li će me tepih u sobi uvesti u svijet normalnih ljudi? I ko određuje šta je normalno?

Njegov život je upao u kolotečinu i on tačno zna svakog dana šta će raditi, gjde će ići, s kim se družiti. On tačno zna da može da otplaćuje kredit narednih 20 godina i nije mu važno što će u vrijeme kad ga otplati jedino imati potrebu za vijagrom i protezom. Čudno ga pogledam, popijem malo vode, i zamišljam sebe gdje ću da budem u avgustu mjesecu. Hoću li izumrijeti za 20 godina poput dinosaurusa jer se na mene nije primila kultura življenja materijalnog svijeta? Treba li me zakonom zaštitii jer mi nije važno šta imam u kući već koga imam? Na kraju, kad bude došao onaj jedan dan, ona poslednja minuta mog disanja ne vjerujem da ću u stati da pogledam u ormar koju haljinu da obučem. Biće mi važno ko je pored mog kreveta. A to je izgleda najmanje važno. Hvala, ostaću ipak nekulturna.

Ne znam kako vi preživljavate ovu krizu u koju je svijet upao, život na rate, od kredita do kredita, gdje ego hara i prkosi zakonima srca, i gdje je mnogo važnije šta drugi misle nego ti sam. Kad uspavaš ego i kad ga dobro nahraniš, znaš li ko si? Znaš li šta želiš? Pamtiš li snove, želje, oduvaš li svjećice na torti iako imaš trideset i kusur…? Voliš li zbog samoće ili zbog ljubavi? Vjeruješ li u ljubav uopšte?

Sve manje nailazim na ljude koji su od moje sorte. Sve manje me ima među ljudima. Oni se u sjenke pretvaraju dok ja još uvijek zmajeve jurim po obalama. Divlje bosonoga i bez tepiha.

Pratite nas na Facebook-u

Oglašavanje

O autoru

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Send this to friend